Kulturu ispijanja čaja uglavnom vezujemo za Englesku, ali i za kraljevsku porodicu i pomalo uštogljene manire. Istina, tradicija popodnevnog čaja dolazi iz Engleske, ali je ova kultura visoko razvijena i u Aziji, na Bliskom Istoku, pa i u drugim zemljama Evrope.
PRIVILEGIJA ARISTOKRATIJE
Kada se 1662. godine kralj Čarls II venčao sa portugalskom princezom Katarinom od Bragance, ona je u miraz donela arhipelag pored indijskog grada Mumbaja i Tangera na krajnjem severu Maroka, ali i dozvolu Britancima da koriste sve luke u portugalskim kolonijama u Africi, Aziji i Americi, dajući time Engleskoj i prva direktna trgovačka prava na čaj.
Kraljičin uticaj na popularnost čaja u bogatim društvenim slojevima bio je velik, jer običaj koji je tada utvrđen na dvoru počela je da oponaša i engleska aristokratija. Time je sa „trona“ svrgnuto nacionalno piće ale, koje je neka vrsta piva, a čaj je do danas ostao jedan od simbola engleske kulture.
KINESKI PORCELAN, INDIJSKI ČAJ, ALI ENGLESKI MANIR
Tokom prvih 200 godina upotrebe čaj je bio privilegija više klase, zbog svoje visoke cene i teške dostupnosti, a ono što je celom svetu poznato kao „čaj u pet“ ili običaj popodnevnog ispijanja čaja, ustanovila je vojvotkinja Ana Marija od Bedforda i to sasvim slučajno. Ona je jednog poslepodneva, dakako, oko pet časova, od svoje sluškinje zatražila pribor za pripremu čaja, a šoljica toplog čaja je kneginji toliko prijala da je zaključila kako je upravo ovo najbolje vreme za okrepljenje u dugoj pauzi između doručka i ručka. Da, u to vreme služila su se samo dva obroka, a večera je bila onaj obimniji. I tako je „čaj u pet“ postao zlatno pravilo.
Ali nešto u ovoj priči zbunjuje – kneginja je tražila pribor kako bi sama pripremila čaj? O, da. Već smo pomenuli da je čaj u to vreme bio izuzetno skup, pa je bilo neprimereno da posluga dodiruje skupocene listove indijskih biljaka. Čaj se čuvao u kineskim teglama koje su se iznosile zajedno sa šoljicama od kineskog porcelana i ostalim priborom za njegovu pripremu.
Kako se kneginja ne bi dosađivala, ubrzo je ovaj ritual postao vreme za druženje sa prijateljicama koje bi dobijale poziv na „čaj u pet i ugodnu šetnju vrtom“, a ujedno i još jedan lagan obrok između doručka i večere, jer su uz čaj služene razne đakonije koje su se mogle jesti rukom: mali sendviči, hlepčići sa puterom, kolačići… Pa otuda i današnji nazivi poput čajnog peciva i čajnog keksa.
Dame iz visokog društva su ovakve pozive rado prihvatale, a čajanke su postale prave trač partije kakve nam ni danas nisu strane – s tom razlikom što su u ono vreme vođene u čipkanim rukavicama i sa šeširima za posebne prilike.
ŠTA JE OSTALO OD POPODNEVNOG ČAJA
Kada je čaj postao dostupan i drugim slojevima društva, pojavili su se termini „low tea“ i „high tea“ koji su ukazivali na jednu bitnu razliku. Prvi je služen na niskim salonskim stolovima u uobičajeno vreme i kao takav je ostao simbol visokog staleža, dok je drugi serviran za trpezarijskim stolom u kasnim popodnevnim satima, kao zamena za večeru.
Klasična čajanka tog vremena danas nije rasprostranjena među Englezima koji radije posećuju pabove i uživaju u dobrom pivu, ali kult „čaja u pet“ živi i dalje, pa će vam domaćini u ovoj zemlji rado prirediti ugođaj kada je posetite kao turista. Postoje razne ponude ovog tipa u sklopu hotela i restorana, ali i šoping molova.
Nekad kraljevski, danas komercijalizovani običaj – ali, složićete se, i dalje jednako lep.
Ostavi komentar