Čaj u pet: Engleski kraljevski običaj nekada i sada

Kulturu ispijanja čaja uglavnom vezujemo za Englesku, ali i za kraljevsku porodicu i pomalo uštogljene manire. Istina, tradicija popodnevnog čaja dolazi iz Engleske, ali je ova kultura visoko razvijena i u Aziji, na Bliskom Istoku, pa i u drugim zemljama Evrope.

čaj u pet

PRIVILEGIJA ARISTOKRATIJE

Kada se 1662. godine kralj Čarls II venčao sa portugalskom princezom Katarinom od Bragance, ona je u miraz donela arhipelag pored indijskog grada Mumbaja i Tangera na krajnjem severu Maroka, ali i dozvolu Britancima da koriste sve luke u portugalskim kolonijama u Africi, Aziji i Americi, dajući time Engleskoj i prva direktna trgovačka prava na čaj.

Kraljičin uticaj na popularnost čaja u bogatim društvenim slojevima bio je velik, jer običaj koji je tada utvrđen na dvoru počela je da oponaša i engleska aristokratija. Time je sa „trona“ svrgnuto nacionalno piće ale, koje je neka vrsta piva, a čaj je do danas ostao jedan od simbola engleske kulture.

čaj u pet

KINESKI PORCELAN, INDIJSKI ČAJ, ALI ENGLESKI MANIR

Tokom prvih 200 godina upotrebe čaj je bio privilegija više klase, zbog svoje visoke cene i teške dostupnosti, a ono što je celom svetu poznato kao „čaj u pet“ ili običaj popodnevnog ispijanja čaja, ustanovila je vojvotkinja Ana Marija od Bedforda i to sasvim slučajno. Ona je jednog poslepodneva, dakako, oko pet časova, od svoje sluškinje zatražila pribor za pripremu čaja, a šoljica toplog čaja je kneginji toliko prijala da je zaključila kako je upravo ovo najbolje vreme za okrepljenje u dugoj pauzi između doručka i ručka. Da, u to vreme služila su se samo dva obroka, a večera je bila onaj obimniji. I tako je „čaj u pet“ postao zlatno pravilo.

Ali nešto u ovoj priči zbunjuje – kneginja je tražila pribor kako bi sama pripremila čaj? O, da. Već smo pomenuli da je čaj u to vreme bio izuzetno skup, pa je bilo neprimereno da posluga dodiruje skupocene listove indijskih biljaka. Čaj se čuvao u kineskim teglama koje su se iznosile zajedno sa šoljicama od kineskog porcelana i ostalim priborom za njegovu pripremu.

Kako se kneginja ne bi dosađivala, ubrzo je ovaj ritual postao vreme za druženje sa prijateljicama koje bi dobijale poziv na „čaj u pet i ugodnu šetnju vrtom“, a ujedno i još jedan lagan obrok između doručka i večere, jer su uz čaj služene razne đakonije koje su se mogle jesti rukom: mali sendviči, hlepčići sa puterom, kolačići… Pa otuda i današnji nazivi poput čajnog peciva i čajnog keksa.

Dame iz visokog društva su ovakve pozive rado prihvatale, a čajanke su postale prave trač partije kakve nam ni danas nisu strane – s tom razlikom što su u ono vreme vođene u čipkanim rukavicama i sa šeširima za posebne prilike.

čaj u pet

ŠTA JE OSTALO OD POPODNEVNOG ČAJA

Kada je čaj postao dostupan i drugim slojevima društva, pojavili su se termini „low tea“ i „high tea“ koji su ukazivali na jednu bitnu razliku. Prvi je služen na niskim salonskim stolovima u uobičajeno vreme i kao takav je ostao simbol visokog staleža, dok je drugi serviran za trpezarijskim stolom u kasnim popodnevnim satima, kao zamena za večeru.

Klasična čajanka tog vremena danas nije rasprostranjena među Englezima koji radije posećuju pabove i uživaju u dobrom pivu, ali kult „čaja u pet“ živi i dalje, pa će vam domaćini u ovoj zemlji rado prirediti ugođaj kada je posetite kao turista. Postoje razne ponude ovog tipa u sklopu hotela i restorana, ali i šoping molova.

Nekad kraljevski, danas komercijalizovani običaj – ali, složićete se, i dalje jednako lep.